Ivan Posavec rođen je 1951. u Dužici kraj Siska. Na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju diplomirao je filmsko snimanje godine 1980. u klasi Nikole Tanhofera. Magistrirao je fotografiju 1984. kod Dragoljuba Kažića na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. S Mijom Vesovićem godine 1979. osniva grupu MO (Meko okidanje).

Novine su nekima sudbina. Postoji niz stvaratelja različitih vrsti, koji vole uzeti što je više moguće vremena za njegovanje svojih plodova, dopustiti im polagano zrenje i onda ih ritualno i dostojanstveno ponuditi publici. Njihov je život lagodan i oni si mogu dopustiti umovanja, pa i prosuđivanja tuđih radova s visina svojih estetičkih Olimpa. Odvojeni od neprestanih mijena i metamorfoza života, oni uživaju u vječnoj Arkadiji svoga postojanja, iz koje valjda neprimjetno jednoga dana prelaze u Rajski vrt. Ali, s druge strane, postoje i ljudi koji se prepuštaju neprestanim preoblikovanjima stvarnosti, koji se poigravaju s nestalnim strujama i varljivim vjetrovima s kojima plove, čas im se prepuštajući, čas im prkoseći. Ovisno je o karakteru, a i o životnim okolnostima, za koji će se put čovjek odlučiti, ali činjenica je da je put vezan uz novinarsko izvještavanje onaj na kojemu se mora stalno pratiti ritam novih događaja, stalno osluškivati društvo i pokušavati originalno prezentirati različite senzacije, pa čak i stvarati senzacije. Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan ili iz mjeseca u mjesec, novinari, kolumnisti, karikaturisti i fotografi osmišljavaju sadržaj koji treba biti zanimljiv, aktualan,  informativan i provokativan.
Takva je sudbina i fotografa Ivana Posavca, od njegovih početaka krajem 1970-ih u Poletu, pa do danas kada, iako je nedavno otišao u mirovinu s mjesta urednika fotografije u Gloriji, još uvijek za različita novinska izdanja (a ponekada i samo za sebe) snima političare, biznismene, zabavljače, arhitekte, književnike, likovne umjetnike, glumce, glazbenike i ostale ljude zanimljive široj ili užoj javnosti.

Ono što je zajedničko brojnim slavnim fotografskim portretima je komunikacija i suradnja fotografa s modelom i niz dobro uočenih slučajnosti koje sudjeluju u kompoziciji fotografije. To je upuštanje u tijek stalno promjenjivog života koji sam spomenuo, hvatanje dobrog trenutka i vješta manipulacija njime, istovremeno majstorsko baratanje tehnologijom u ruci i ljudskom psihologijom, kako bi se stvorio snimak koji nam intuitivno, bez suvišnog iščitavanja simbola, govori o statusu ili karakteru portretirane osobe. Barem onako kako ih je doživio fotograf. Kairos je, u stvari, bog fotografije.

Posavec uvijek govori kako u kaosu u koji ulazi dok mora snimati i isporučivati slike za različite novinske priloge, zapravo pronalazi mir. Tu je on posve na svom terenu, poistovjećen s osobom koju portretira i s trenutkom u kojemu se nalazi, potpuno prisutan na najvišoj razini svijesti do koje dolazi s lakoćom, samo uz pomoć aparata u svojoj ruci.
Jedinstvena kvaliteta njegovih portreta vidi se u tom nesputanom prepuštanju situaciji da se odvija po svojoj vlastitoj želji i vlastitim tijekom. Ta je viša fotografova prisutnost intuitivna, i uočava se intuitivno: kao potpuna neusiljenost koju vidimo kod njegovih modela, neusiljenost oko čijeg se postizanja brojni njegovi kolege izrazito muče. Na koncu, takav pristup sadrži i poistovjećivanje sa samim životom koji se manifestira na brojnim licima i karakterima koje snima.

To je uranjanje u rotaciju stvarnosti, u vrtlog koji je usisao one čiji je poziv vezan za novine. Ritam koji oni prate ponekad je frenetičan, ali takav jedino i može biti ritam života, ukoliko ga se želi istinski i dubinski proživjeti.

Feđa Gavrilović