BOJAN ŠUMONJA

MISE-EN-ABÎME

Pojam Mise-en-abîme u kontekstu slikarstva Bojana Šumonje ne tumačimo u uobičajenom smislu „slike u slici“, već kao bezdan (abîme), odnosno „bezdanost“. U postrukturalističkom  pojmu koji govori o subverziji unutar „teksta“ slike  gdje se značenje u pogledu i tumačenju umnogostručava.

Slike Bojana Šumonje  u procjepu su humorne ironije istodobno zasjenjene brigom i  tjeskobom za svijet. Predodžbom o svijetu koja nije laka. Njihovim prizorima se i lakomisleni zečevi čude, a junaka spasioca naravno nema dovoljno i nitko je ne može spasiti pa ni slikar naoružan kistovima (autoportret „Priprema za napad“). A i ne znamo što slikar misli napasti ili obraniti jer je platno nebeskoplave boje, nenačeto i djevičansko, njemu iza leđa i ne vidimo što je pred njim.

Šumonjino  slikarstvo izniklo je iz  ambijenta  transavangarde, odnosno talijanskog krila  postmoderne umjetnosti u obratu prema slikarstvu koje ne podliježe diktatu stila i ne  traga za esencijalnim te govori svojom slikom o svijetu u vlastitom narativu. U diskurzu vlastitog rukopisa koji podliježe izborima, hirovima, naklonostima prema  različitim izvorima. Iz modernizma, povijesnih stilova, filmskih kadrova, stripova, crtića. Koji citira, premješta, posvaja, ironijski preimenuje, poigravajući se pri tome smrtno ozbiljno s dosjetkama i klišejima. U kadrovima i rakursima koji su filmični, mizanscenama koje su lunarne, krajolicima koji su pustinje polucije, prizorima pustošenja prirode i sječe njenih korijena u svijetu u kojemu su  svi, gubeći  svoju supstancu, izbačeni iz svojih erodiranih  staništa.  Gdje je sve ispremiješano. Gdje imaginarni junaci crtića i stripova svjedoče ludosti i nesvijesti mislećih bića.

U otporu prema minimalnom, konceptualnom, objektnom, ali u višku vlastite imaginacije.  U uznemirenom i ekspresivnom, u lijepim slikarskim pasažima i u pasažima koji su divlji, bez forme i gotovo nadrealni. Gdje nalazimo lirsko, dramatično, apsurdno, sentimentalno, tragiklunatično, i ništa nije fiksirano u značenju. U hedonizmu slikanja, i u svim mogućnostima i konverzijama gestualne ekspresije i boje čije se lice mijenja iz slike u sliku, iz ciklusa u ciklus. U velikoj retorici i u maloj retorici. U osobnim ikonografijama i figuracijama, narativima, metaforama, alegorijama slikarskog prostora u kojemu se mijenjaju rakursi, perspektive i unutrašnje proporcije. U protuslovnim šumovima i značenjima. A redoslijeda nema jer je sve u hijerarhiji i slojevima smisla istovremeno i košmarno. Ironijska, duhovita, groteskna, dramatična slika, ali prije svega u ljubavnom odnosu i strepnji za svijet kojem je posvećena.

Šumonjina izložba, u višemjesečnoj  odgodi realizacije, aktualizirala se u novom svijetlu pandemijske i postpandemijske  tjeskobe, u njenom novom, preplavljujuće ironičnom humoru koji nije ništa drugo nego antiklimaks u samozavaravanju da je moguće resetiranje. Kao da polucija svijeta ne radi o glavi divoti svijeta. I kao da to nije „Janina, kupus i slanina“  ….  nojevsko ukopavanje glave  u potrazi za iskonski „iscjeljujućom snagom majke zemlje“ i za njezinom zaštitom. A ona više to neće i ne može, makar mi zazvali sve superjunake Šumonjinog svijeta da iscijele njena opustošena njedra.

Margarita Sveštarov Šimat